Od 1915. do 1919., kao jedna od prvih žena, Lihotzky je studirala arhitekturu na k.k. Kunstgewerbeschule (danas Univerzitet za primijenjene umjetnosti) u Beču. Karijera joj započinje 1917. sudjelovanjem na konkursu „stanovi za radnike“, gdje se prvi put susreće s temom izgradnje socijalnih stanova, koja je u to vrijeme već bila aktuelna. Tada nije ni bila svjesna da će je ova tema dugo pratiti. Na proslavi svog stotog rođendana 1997. godine, sama je rekla da daleke 1916. godine niko, pa ni ona sama, nije vjerovala da će jednoj ženi ikada biti povjereno da izgradi kuću.
Frankfurtska kuhinja
Ernst May, tadašnji šef građevinskog ureda u Frankfurtu, 1926. je angažirao Lihotzky u odjelu za tipske objekte, gdje je razvijena nova stambena zgrada sa "frankfurtskom kuhinjom". Osnova budućeg dizajna bio je tajlorizam, čiji je cilj optimizacija radnih procesa. Potrebni koraci mjereni su štopericom, a procesi su utvrđivani i optimizirani. Još 1912. godine Christine Frederick je ovaj sistem naučne organizacije rada prebacila u radne procese u kuhinji, a svoja je otkrića objavila kao knjigu sljedeće godine. Lihotzky je bila nadahnuta ovim idejama optimizacije rada i dizajnirala je efikasnu kuhinju u skladu s ergonomskim i praktičnim razmatranjima.
Oblik prati funkciju
Sve do 1920-ih, stil kuhinje je bio skup individualnih komada namještaja. Cilj frankfurtske kuhinje bio je koncentrisati cjelokupnu funkcionalnost kuhinje u mali prostor. Kuhinja tip 1 dizajnirana je na samo 6,5 m2. S današnje tačke gledišta, formalni bi se dizajn vjerovatno nazvao "pametnim", jer je i najmanji detalj pažljivo osmišljen. Budući da su naučnici sa Univerziteta u Frankfurtu otkrili da muhe izbjegavaju plavo-zelene površine, upravo je ova nijansa boje odabrana za vidljive drvene fronte. Radna ploča od prirodnog drveta, uz prozor, bila je postavljena toliko nisko da je bilo moguće raditi sjedeći na stolici. Izrez u radnoj ploči sa posudom ispod nje služio je kao posredni spremnik za smeće. Sudoper je imao dva korita, a iznad je bio ugrađen ocjeđivač za suđe. Karakteristične aluminijske posude firme Harrer proizvodile su se još godinama nakon prestanka proizvodnje kuhinja.
Kuhinja za 500 KM
U to je vrijeme Ernst May stvorio mnoga naselja poput "Novog Frankfurta", što je dovelo do toga da je oko 10.000 stanova bilo opremljeno ovakvom kuhinjom. Zbog troškova, frankfurtska kuhinja dizajnirana je kao modularni sistem i zbog toga se mogla serijski proizvoditi. Početni troškovi proizvodnje bili su oko 500 tadašnjih maraka. 2005. godine jedna od tih kuhinja na aukciji je prodana za 34.200 EUR. Frankfurtske kuhinje se danas mogu vidjeti u nekim muzejima, uključujući MoMA u New Yorku ili rekonstruiranu verziju u MAK-u u Beču. Jedina javno dostupna kuhinja u izvornom prostoru može se vidjeti u Frankfurtu, u Ernst-May kući, u ulici Im Burgfeld 136.
VIŠE INFORMACIJA: ernst-may-gesellschaft e.v.
(Autor: Amar Kahrimanović, )
